Split, 28.12.2016.

SUVREMENI PLES KAO PARADIGMA  – TIJELO i NJEGOV ODRAZ U KULTURI

Poznajemo li uistinu prirodu suvremenog plesa?  Je li suvremeni ples uopće ples i kako ga kodificiramo kao izdvojenu varijaciju kretanja?!

Već dugi niz godina s radošću podučavam suvremene plesne tehnike, među kojima spadaju  primjerice release tehnika, flying low, različite somatske metode poput  Klein tehnike, BMC-a (Body Mind Centering), LMA (Laban Movement Analysis) ili Bartenieff metode, pa i Yoga ili općenito biomehanika kretanja – sve je ovo jednom riječju usmjereno holističkom proučavanju vlastitog tijela u kretanju, poticanju pojedinca na kreativnu i samosvijesnu ekspresiju pokretom, podučavanju o kompleksnosti ljudskog tijela i vrijednosti njegovih izražajnih i izvedbenih mogućnosti. Suvremene plesne tehnike  zahtijevaju  vrijeme, ustrajnost i disciplinu, napose snagu i nježnost sjenke, dar da ih se usvoji, ne bismo li ih u konačnici koristili kao sredstvo (samo)spoznaje.

U svojoj biti  suvremeni ples je nedokučiva ljepota nastala u trenu, on je liberalan, demokratski i prepun hrabrosti; otkriva nam specifičan način kretanja, jer zaista „dvjema osobama ne može biti svojstven isti ples.“  (Isadora Duncan – Umjetnost plesa).

Nedavno me desetogodišnja djevojčica, polaznica redovitih satova suvremenog za djecu, upitala:  „Zašto plešemo na podu?!“  Tlo je vrelo, a puzanje po tlu, podu, ishodište našeg, kako moralnog tako i antropološki uspravnog hoda. Plesač se tijelom susreće s tlom da bi se artikulirano i estetički uravnoteženo „poigrao“ s nametnutom silom – gravitacijom, ne samo da bismo naučili neka važna fizička ograničenja, nego da bismo ovladali izražajnim svjetovima. Kretati se uz pod i s podom, poput partnera, nije jednostavno, ni najmanje, a kada dosegnemo tu lakoću kretanja u kontaktu s podom prepuštajući se tlu s maksimalnim povjerenjem, razvijamo novu poetiku kretanja, otkrivamo novog sebe. Izvanredan osjećaj! Želim da djeca s kojima radim osjete isto. Konačno, vraćam  se kontroverznoj Isadori Duncan, jednoj od začetnica modernog plesa, koja je znala reći da „ne podučava djecu plesu, već ih usrećuje.“

Kako se djeca uklapaju u pedagogiju i praksu suvremenog plesa? Uz određene varijacije s obzirom na dob djeteta, suvremeni ples i odgoj plesom daje djetetu priliku da se razvije ne samo na fizičkoj razini, već i duhovno i mentalno, potičući koncentraciju, samodisciplinu, poštivanje tijela drugog i međusobnu suradnju, ali i autentičnost. Kod najmlađih polaznika se uočava nevjerojatna lakoća kretanja, neopterećenost tijela i uma, koja se manifestira upravo u fleksibilnom, „prirodnom“ i zaigranom načinu kretanja; već kod starije djece, u dobi od 9 god.pa nadalje, javlja se određena tromost, zakočenost kretanja, što je opet povezano sa subverzivnim navikama suvremenog života, čega djeca naravno nisu svjesna.

Tijelo je naša svakodnevnica i često mislimo da ga poznajemo samo zbog toga što svoju kožu nikad ne skidamo. Plesač posjeduje tijelo kao jedini medij koji ga određuje, slobodom i sputanošću; francuski antropolog Marcel Mauss (Techniques of the body) smatrao je tijelo tehničkim objektom, prvim i najprirodnijim instrumentom. Međutim, ne kao instrumentom Chaplinovih Modernih vremena, onečovječeno tijelo prisilnih radnji, nego kao mjesto usredotočenog, metodičnog, kreativnog i zanosnog istraživanja i učenja o tom tko smo i kamo idemo.

Sve u svemu, završavam Voltaireom: „Pustite nas da čitamo i plešemo. Tu su dvije stvari koje nikad neće naškoditi svijetu.“

Split, 05.05.2016.

MOTION, NO EMOTION
(osvrt na prezentaciju izvedbenog projekta Norman #1)

Every film is a kind of dance.
(N. McLaren)

 

Izdvojiti McLarenovu izjavu Every film is a kind of dance znači poistovijetiti se s mišlju o jedinstvenosti univerzalnog jezika umjetnosti, bilo ona filmska, likovna, glazbena ili pak plesna i ima poseban značaj u interdisciplinarnoj koncepciji izvedbenog projekta Norman #1, održanog u Galeriji umjetnina 29. travnja povodom Svjetskog dana plesa, jer živimo u vremenu u kojem je upravo umjetnički prioritet brisati granice pojedinog medija, širiti ih ili pak mijenjati. U plesu medij je pokret, animaciji, slikarstvu boja, glazbi zvuk.

Što kada pokret postane zvuk ili boja?! A zvuk znak, točka?! Tada smo sinestezijski poljuljali granice jedne discipline i proširili nesvakidašnji oblik percepcije doživljenog; tada smo stvorili djelo koje nas poziva na otvaranje percepcije i toleranciju, djelo koje oblikuje i izvedbu, izvođače i gledatelje, otvara nova polja susreta. Mali i mladi gledatelji taj dan u Galeriji umjetnina postali su sinesteti, pozvani da vide zvuk, da čuju pokret.

Svako djelo ima namjeru i temu, uglavnom. Predložak eksperimentalne video animacije Dots bio je svojevrstan otponac promišljanju kakav pokret želimo, pokret koji bi „otjelovio“ elemente tempa, ritma, dinamike i artikulacije popratnih zvučnih trenutaka video animacije, tzv. grafičke zvukove. Animacija ontološki pripada likovnim umjetnostima, dok je neki autori svrstavaju u grafičke umjetnosti u pokretu (Stojanović, 1969.). Subjekt  – tijelo – u kretanju oblikuje izvedbenu materiju prateći likovnost animacije odnosno, pojavnost likovnih elemenata poput točke, linije, plohe i prostora. Možemo reći da izvedbu sedam nevjerojatnih djevojčica karakterizira labanovski plesni izričaj kojim prostorni osjeti  – okruglo, šiljasto, vremenski  – brzo, zadržano i energetski  – udarno, linearno, postaju opipljivi.

Suvremeni ples bio je najuspješniji u razaranju fabule u tradicionalnom smislu, a upravo ovdje u odsutnosti naracije gradi se prostor ispunjen čistim, geometriziranim pokretom u kompozicijskoj strukturi kreativne snage. Uz naraciju se vezuje teatralnost, a uz ne-narativno apstrakcija, premda se uporaba riječi apstraktan, kada je ples u pitanju mora uzeti s rezervom. Čim je tijelo u igri ono postaje „diskutabilno“, smatra plesna teoretičarka i kritičarka L. Louppe. Važno je koje se pitanje postavlja „a nije opreka figuracije i apstrakcije“. Rad i inzistiranje na motion-u postao je reakcija na tradicionalni vid oponašanja stvarnosti  – mimeze.

Živahna grupa sedam desetogodišnjakinja spremno je i hrabro pristupila radu na ovoj neobičnoj kompoziciji, na nečem neobičnom i dovoljno pomjerenom u odnosu na standardna poimanja što je djeci primjereno u plesu izvoditi; one su bile svjedoci jednog stvaralačkog procesa koji je tražio ozbiljnost i predanost, stav.

U kratkom i duhovitom razgovoru s djecom nakon izvedbe, s izvođačicama i gledateljima, na pitanje po čemu je ova izvedba drugačija od ostalih, netko je spomenuo galerijski prostor. Izmještanje izvedbe s pozornice u galeriju suvremene umjetnosti ima smisla poznavajući tradiciju umjetnosti performansa, kada su likovnjaci u prostor galerija unijeli izvođenje tijela  – body art, da bi se suvremenoplesna praksa ubrzo saživjela s tom idejom, budući da je „mjesto“ suvremenog plesa trajno neodređeno.

U iščekivanju novog McLarena, nekih novih tijela, pitanja i odgovora, izvođačice „daruju“ mlađim polaznicama Studija KINKIN izvedbeni koreografski materijal, da bi ga oni preuzeli i vrijednim radom doveli do još jedne neobične interdisciplinarne etide, kao i onda i sada, u biti, eliptične. Ova modularnost plesnog djela, ponudit će nam možda zanimljiva rješenja u odgovoru na bazično pitanje kakav pokret tražimo…

Kristina

Split, 30.03.2016.

 CONTAKIDS ili o tomu što je toplina vosku

Silno je velik broj odgojnih priručnika i isto tako mudrih naputaka što, kad i kako s djecom. Ni jedan ne govori o tome što bi djeca, kada i kako s roditeljima. Prepustiti se djeci na volju, sugestija je za čupati kosu, već i na prvi pogled. Prepustiti se radosno da vas jašu, zalijeću se u vas, otpuhuju vas i doslovno gaze, nije nešto s čime se miri neposluh. Upravo suprotno.

Contakids metoda je upravo takav način, način ravnopravnog ovladavanja vještinom uzajamno podržavajućeg kontakta kroz igru, pokret i ples. Roditelji su tu da potpomažu, potiču, vode i slijede, a djeca da u sigurnosti kontakta brižnog roditelja oslobađaju svoju prirodnu tjelesnu bojažljivost, oprez, strah i nepovjerenje. Ovo je metoda kontroliranog obostranog oslobađanja roditeljevog tijela i djetetovog prirodnog nagona da svladava prepreke u kretanju. Pravo je čudo što dijete sve može, želi i hoće potpomognuto vodstvom, pouzdanjem i potporom svog rasplesanog roditelja, oca ili majke, svejedno. A radost, radost je nemjerljiva!

Iskušavanje kretanja u kontaktu ne znači bezuvjetno odbaciti kontrolu, nego osjetiti težinu drugog tijela, koje hoćemo pokrenuti, također i ono nas. Dijete u roditelju ima svoje zrcalo u kojemu kontaktom vidi svoje mogućnosti, korigira odnose veze u ravnoteži i u najraznovrsnijim disbalansima pravog i istinskog povjerenja. Time se iskušava pokret i zadovoljan osmjeh, osobna slabost i poštivanje povjerenja.

Osobno iskustvo kretanja po načelima kontakt improvizacije, eksperimentalnog plesnog oblika koji, u ovom slučaju, u prvi plan izdvaja interakciju djeteta i roditelja na tjelesnoj i emotivnoj osnovi, potvrdilo je moj neskriveni afinitet za ovu tjelesnu metodu, koja ima „ono nešto“, laički rečeno. Contakids je i mjesto edukacije odraslih, roditelja, o osnovnim principima kretanja tijela, kako ih kontakt impro prezentira; mjesto igre i kreativne komunikacije, te naposljetku, mjesto intimnog dijaloga s djetetom vođeno nekim drugim pravilima, na obostrano zadovoljstvo i radost.

Jer, roditelj je ovdje isto što i toplina vosku, katalizator formi, povjerenja, uvažavanja i poštivanja izbora drugog, dok dijete postaje Subjekt u pravom smislu riječi…

Kristina

Split, 24. 02. 2016.

IGROM DO PLESA


Mašta je važnija od znanja.
A. Einstein

Postojalo je vrijeme kad nisam ni pomišljala da ću jednog dana biti roditelj; ipak, razmišljala sam i, kadikad poželjela, najmlađima približiti i otvoriti svijet plesne umjetnosti, naime, malim koracima i utabanim stazama suvremenog plesnog izraza i stvaralaštva. Kaže poslovica da treba biti oprezan sa željama, jer bi se mogle i ostvariti. Tako se i dogodilo, cijeli se svijet posložio tako da se danas snalazim među zaigranim malcima, učim od njih i s njima.

Nije uvijek lako, barem u počecima, kad pod pritiskom vlastitog zaborava na djetinjstvo, zacrtaš da sve bude onako kako si zamislila i odredila, da sve malce držiš pod kontrolom u podijeljenom prostoru aktivnosti. Djecu se, međutim, treba prepustiti skupnom suočavanju međusobno komunicirajućih pokreta, u iznimnosti igre, ne bi li onda u svojoj slobodi ocrtali obrise zadatoga kretanja. Ponekad smo tako daleko od tog, a napredak je samo kakofonija prirodnih impulsa, ali to su dragocjeni trenuci u procesu rada kada se jednostavno prepuštate. Upravo u takvim situacijama dopirete do izvornog doživljaja i zanimljivih igara, konstruktivnih vježbi, urnebesnih pjesmica…, pokušavajući, kao i u svakodnevnom odgoju djeteta, ne izgubiti tlo pod nogama, jer znamo koliko su djeci potrebna dobra usmjeravanja i poželjna pravila, određena struktura u kojoj se osjećaju zaštićeno, sigurno, stabilno i paradoksalno – slobodno. Slično se događa i u kreativnom radu ili možda da se bolje izrazim, u odgojnom plesu. Kad im osiguramo sigurno i poticajno okruženje vrijeme je za buđenje kreativnosti, za samoizražavanjem, aktivnim slušanjem, gledanjem i dodirom, a naposljetku i afirmativnom suradnjom s drugom djecom.

Igrom se postiže ravnopravna poziciju u odnosu na dijete, unatoč ulozi učitelja i uvriježenih nauma, daje mu se na važnosti, jača samopouzdanje, pomaže da otpusti strah i sramežljivost, u biti, sve vrijeme strpljivo se nastoji pomoći djetetu uprizoriti svoju vlastitu osobnost kroz plesni pokret. Marija Montessori, talijanska pedagoginja i liječnica, izrekla je nešto nevjerojatno: Nisam učinila ništa drugo nego proučavala dijete, primala i izražavala ono što mi je ono samo dalo…

I kada vam dijete dođe i kaže – teta, boli me peta, ne očajavajte, to je možda samo metafora za polet, samo prilika za novo sabiranje i ritmiziranje pokreta, novu igru.

Kristina